Vladimir Kuzmanović: Ljudi koji nisu vezani životom u kolicima, košarku igraju u njima

Video i tekstualni intervjui sa ljudima iz sporta.

Moderator: Moderator

Locked
User avatar
Vesely.24
Posts: 342
Joined: Wed Jul 24, 2019. 9:40 pm

Vladimir Kuzmanović: Ljudi koji nisu vezani životom u kolicima, košarku igraju u njima

Post by Vesely.24 » Wed Jul 01, 2020. 9:25 pm

Naš gost bio je Vladimir Kuzmanović, predsednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije. Razgovarali smo o njegovim igračkim danima, košarci u kolicima, stanju u evropskoj košarci, ali i o Partizanu i Crvenoj Zvezdi...

Osvajali ste nacionalna prvenstva u četiri različite zemlje. Posebno se ističe titula osvojena sa Crvenom Zvezdom 1998. godine. Da li možete našim čitaocima dati osvrt na tu sezonu?

Na neki način ostvaren je dečački san. Malo je poznato da sam napuštajući OKK Beograd 1994. godine pokušao da dođem do ljudi iz Zvezde. Tada sam već uveliko igrao prvu ligu, čak smo i pobedili Zvezdu u mojoj prvoj utakmici protiv njih. Ušao sam u poslednjih sedam minuta i postigao devet poena, tako da su morali da me zapamte, ali su rekli da nisam talentovan. To mi uopšte nije zasmetalo i tri godine kasnije sam došao na „velika vrata”. Te sezone smo u svim takmičenjima, dakle, lakšim i težim utakmicama imali 20 pobeda u nizu. Potpuno neobjašnjivo smenjen je Ranko Žeravica i doveden je Tom Ludvig. Čini mi se da je na njegovoj prvoj utakmici protiv Beopetrola napravio oko 40 izmena i tu je došlo do pada. Izgubili smo neke mečeve koje nismo smeli, iako smo u Kupu Koraća odlično napredovali. Ludvig nije dugo ostao na klupi, pošto ga je zamenio Vladislav Lučić, što se nama igračima činilo kao dobro rešenje. Ipak, Lale je došao u momentu kada smo išli na Budućnost u 1/4 finalu kupa i tu gubimo košem Šćepanovića. Tada dolazi do drugačijeg odnosa na terenu, polarisali smo se na mlađe i starije, narušio se sistem igre. Vrhunac dolazi u finalu Kupu Koraća, gde je moje viđenje da smo posle pobede u Veroni morali da se fokusiramo samo na taj drugi meč, ali je sve bilo suprotno. Utakmicu smo dočekali taktički nespremni, odigrali smo loše, iako oni nisu bili bolji od nas, naročito što smo igrali na domaćem terenu. Da sve bude još luđe, Lučić dobija otkaz u finalu lige na 2:1 protiv FMP, a na klupu se vraća Mihajlo Pavićević i dobija i četvrtu utakmicu finala. U noći kada smo na Kalemegdanu slavili titulu sa 5000 naših navijača, uprava kluba donosi odluku da otpusti pet igrača iz tadašnjeg sastava, među kojima sam bio i ja. Ubeđen sam da je ta odluka uprave pomogla Budućnosti iz Podgorice da kasnije ustoliči svoju dominaciju. U Budućnost je iz Zvezde otišao Željko Topalović, igrač za kojeg mi je krivo što je u 29. godini završio karijeru. Takođe, u Podgoricu su otišli i Tomašević i Brkić. Zatim slede, Rakočević, Obradović, Milojević i na kraju Čabarkapa i Ćakić. Da je Zvezda ostala jaka, možda Milojević ne bi otišao u Budućnost, kao ni Čabarkapa. Kroz priču sa Topićem i Topalovićem vidim da smo saglasni da je ta Zvezda mogla biti među tri najjače ekipe u zemlji narednih godina. Ja sam otišao u Beobanku, gde sam igrao košarku koju volim kod Darka Rusa, a kasnije u Budućnost gde sam tri godine igrao Evroligu, što je gledajući moju karijeru bio odličan potez. Ostaje žal zato što je ta generacija mogla mnogo više, samo da smo ostali na okupu.

Image

Bili ste deo Asesofta, rumunskog kluba koji je napravio najveći uspeh u istoriji rumunske košarke, osvajanjem FIBA Evrokupa 2005. godine. U finalnoj utakmici bili ste MVP susreta. Kakva Vas sećanja vežu za taj evropski pohod rumunske ekipe?

Počeo bih anegdotom... Dok sam bio u kućici na Žabljaku za vreme odmora zvao me je menadžer i rekao kako ima jednu egzotičnu zemlju za mene i odmah zatim mi je spustio slušalicu. U razgovoru sa suprugom eliminisao sam Karibe, Venecuelu i još neke zemlje i pošto ga dobro poznajem došao sam do zaključka da je Rumunija u pitanju. Bio sam na zalasku karijere i imao sam probleme sa kolenima. Bio sam zadovoljan finansijskom ponudom, imao sam 33 godine i znao sam koliko mogu da doprinesem. Napravljen je odličan tim u kome su bili Bulatović, iako ne u najboljim godinama, Krasić (OKK Beograd, Šole), Marko Peković (mlađe kategorije Partizana, Budućnost), Marko Rakočević (brat Žarka Rakočevića), ekipa koja je mogla da igra i Jadransku ligu, pošto smo imali i odlične domaće igrače. Fajnal for bilo kog takmičenja je lep uspeh... Dinamo moskovski region, Banvit i Lokomotiva Rostov, tri tima ispred koji svakako nismo bili favorit. Bili smo domaćini završnog turnira, ponudili smo dobre uslove, dobar hotel i smeštaj, što su svi prihvatili. Nisam bio odmah svestan šta smo postigli, bila mi je vrednija titula sa Zvezdom ili Budućnosti, zbog adrenalina na utakmicama, zbog kvaliteta protivnika. Ipak, do te mere smo usrećili ljubitelje košarke u Rumuniji, da smo gostovali u udarnim emisijama, a čak je i parlament Rumunije prekinut da bi se čestitalo timu Ploeštija. Gostovao sam sa košarkašima u kolicima tamo i organizator turnira je uspeo da izdejstvuje prenos toga meča na rumunskoj televiziji. Dosta lepe uspomene me vežu za Rumuniju i žao mi je što taj klub više ne postoji iz mnogo razloga.

Poznato je da ste predsednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije. Kako ste došli na tu poziciju i zbog čega ste se odlučili da prihvatite ulogu predsednika?

Dok sam radio u KSS obratio mi se za pomoć generalni sekretar Mladen Pajević kada sam dobio direktivu za neki događaj u Knez Mihailovoj. Dolazim na to mesto i vidim mrežu i momke u kolicima. Sudio sam jednu utakmicu dva na dva na jedan koš... Kada je to prošlo seo sam u kolica i pokušao da šutiram, ali nisam mogao da dobacim. Nisam znao kako da izbacim loptu. Ono što me je privuklo je trenutak kada su trojica momaka izašla iz kolica i nije mi bilo jasno o čemu se radi... Da bih shvatio da jedan od tih momaka ima amputaciju stopala i uz pomoć proteze se kreće i da zapravo su to ljudi koji nisu vezani životom u kolicima, ali košarku igraju u njima. Verovali ili ne i operacija ligamenata kolena klasifikuje nekoga da može igrati košarku u kolicima. Kao tadašnji član saveza zahtevao sam da odemo u Ministarstvo sporta i ispalo je da savez može da finansira i pomaže Savez košarkaša u kolicima Srbije. Kako sam otišao iz KSS, tako sam dobio poziv od Mladena Pajevića da postanem predsednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije. Nisam znao koja je to uopšte moja prednost da me je pozvao, ali sam dobio odgovor da sam bio jedina osoba koja se zainteresovala za problematiku tih sportista. Kad sam došao na trening prepoznao sam ih sve i nakon skupštine klubova postao sam predsednik. Moram priznati da nisam bio upućen u sva dešavanja, ali su stvari počele same da se razvijaju... Dobili smo poziv za turnir u Rumuniji, koji je osvojio naš tim Singidunum, zatim Beogradski trofej, takmičenje koje organizujemo uz učešće internacionalnih ekipa, pa potom NLB liga, za koju nismo imali novac, a čiju smo kotizaciju platili donacijom jedne firme od hiljadu evra. Preporodio sam se iz razloga što je priča čista i sve polazi od ljubavi prema košarci. Ti momci su na parketu su jednaki i igraju po svim košarkaškim pravilima, bez ijedne pogodnosti. Čak i sam igrač točkom ne sme izaći sa terena i gaziti liniju da bi prošao pored igrača, što u košarci nije slučaj. Vremenom sam sagledao kvalitete tih igrača, a mi ih imamo oko trideset. Zatim sam počeo da se raspitujem o kvalitetu igrača van Srbije i došao sam do Slobodana Banjca, koji je igrao za Sloveniju, alfa i omega ove košarke. Uspeli smo da mu dobavimo pasoš dan pre početka Evropskog prvenstva, na kojem smo napravili sjajan rezultat plasmanom u B diviziju. Do tog takmičenja mislim da javnost nije znala da postojimo, a onda najednom dobijamo podršku. Stvari su se pokrenule sa mrtve tačke, nismo došli do nivoa koji želimo, ali opet imamo prilike da gostujemo na televiziji što ranije nije bio slučaj. Velika posvećenost svih nas doprinela je da recimo Ćirković Željka pekarka u kojoj kupuje hleb 20 godina sada prepoznaje kao reprezentativca. Velika je čast i privilegija biti sa tim momcima, zato što su jako pozitivni i uvek spremni na šalu. Evo i jedne anegdote sa puta ka Sofiji... Svi polegali, prošli granicu i pričam sa Banjcem, vidim toliko ljudi ispred sebe, pokušavam da ih zaobiđem, kad mi Banjac govori „Baci se. Ne osećaju ništa”. Reč je o neverovatnim ljudima kojima nije ništa teško i znaju da je sve moguće. Njihovi treninzi i utakmice su jako teški... Kada im pogledate ruke i vidite žuljeve ili kako im ruke upadaju u žice prilikom guranja kolica, ne preostaje ništa nego da im se divimo.

U našim medijima malo prostora ima za te momke, kojima se svi mi sigurno divimo. Da li možete našim čitaocima bar malo da približite taj sport i koje su sličnosti sa košarkom koju igraju igrači bez invaliditeta?

U pitanju su potpuno identična pravila sa onima kojima gledamo u košarci... Dakle, faul u napadu, faul u odbrani, koraci, dupla, sve je tu. Imaju čak i skok jer postoje neki koji mogu malo podići kolica, asistencija se računa. Sama igra je dosta kompleksnija, zato što moraju da kontrolišu i kolica. Ulaz izgleda tako što igrač koči kolica, okreće točak, uzima loptu i polaže. Svi ljudi koji su gledali mečeve u Nišu, Kruševcu, Paraćinu, Somboru, Valjevu, Aranđelovcu i Knjaževcu to su mogli videti. Što se same kompleksnosti pravila tiče navešću primer duple. Dakle, ako je lopta u krilu smeš samo dva puta da dohvatiš točak, ne možeš da motaš. Ako si dva puta dohvatio točak, možda samo jednom rukom, potpuno nevažno, moraš da napraviš dribling. Faul u napadu je verovatno najlakše objasniti... Kolica imaju dva kosa točka i tri ili četiri mala. Kada se zadnji točkovi ili jedan podigne, to je faul u napadu. Kada padaju, a to se često dešava, dižu se sami nekim neverovatnim pokretima. Naša stranica na Fejbuku zove se Savez košarkaša u kolicima Srbije i tu se mogu pronaći snimci, dosta lepe košarke i izjave tih momaka. Samim tim, ljudi se mogu informisati u dešavanju u tom svetu košarke. Miško Marić, Ratko Varda, Saša Pavlović, Žarko Paspalj i Žarko Čabarkapa, samo su neki od bivših košarkaša koji su gledali utakmice košarkaša u kolicima i ostali su zadivljeni tim momcima. Nije nas bilo u medijima, zato što liga nije postojala. Mi imamo sledeće klubove: Singidunum (šampion) novoformirani Despot i Soko iz Beograda, zatim takođe novoformirani Nais iz Niša i Dunav iz Apatina. U ligi učestvuje i Klub košarkaša u kolicima iz Bijeljine, zato što su naši prijatelji, ali su van konkurencije, u smislu da pojačaju kvalitet lige, ali se ne mogu boriti za prvaka države. Nažalost, imamo neaktivne klubove iz Čačka, Paraćina i Novog Sada. Imali smo pet turnira sa odigranih trideset utakmica, što je pravi doživljaj za gledanje i to su snimci koji se mogu naći na You Tube. Na predlog profesora Marka Aleksandrovića, prvog kluba Naisa, dobili smo mogućnost da odigramo utakmicu protiv Bugarske kao domaćini. Za 15 godina postojanja saveza to je prvi put da smo igrali kao domaćini, iz razloga što ranije nije bilo sredstava. U Beloj Palanci, preko hiljadu ljudi, sama himna gde su se igrači tresli, bio je vrhunac do sada. Tu utakmicu protiv Bugara, koji su u C diviziji zasluženo smo pobedili. I tih 1500-2000 gledalaca paralela je sa punim stadionom reprezentacije u fudbalu. Poboljašava se medijska prisutnost... Učestvovali smo u „Žigosani u reketu”, gostovali smo u „Šarenici” dva puta. Na You Tube možete pronaći kratak film u trajanju od 15 minuta sa nazivom „Košarka u kolicima SPECIJAL”. Ovim putem želim da istaknem zahvalnost Slobodanu Šarencu na pozivu za gostovanje na RTS. Od tog momenta počeli smo da dobijamo pozive iz gradova kao što su Kruševac, Aranđelovac i ostalih gradova koji nemaju košarku u kolicima, ali su čuli za nas.



Naša reprezentacija je prošle godine ulaskom u finale na Evropskom prvenstvu u Sofiji obezbedila plasman u B diviziju. Šta je sledeći cilj i na koji način svi mi možemo doprineti kako bismo pomogli ne samo u razvijanju tog sporta kod nas nego i u njegovoj popularizaciji?

U novembru nas čeka Evropsko prvenstvo te naše B divizije i želja nam je da u njoj ostanemo i da spremni dočekamo sledeće takmičenje koje dolazi za dve godine. U međuvremenu cilj nam je da podignemo ostale gradove. Želim ovu priliku da iskoristim da pozovem ljude da dođu i da pogledaju naredna dva turnira koje organizujemo. Svi će blagovremeno biti obavešteni gde se mečevi održavaju, a samim ovim momcima masovnost i aplauzi najveći su motiv. Što je više medija prisutno, to je bolje.

Image

Kako ocenjujete nastupe Crvene zvezde i Partizana do prekida tek završene sezone?

Najveći žal ostaje sportski... Ne smatram da postoji uspeh ili neuspeh u okviru Evrolige. Zvezdi se cela sezona u Evroligi preokrenula u dva poraza kod kuće od Albe i Žalgirisa. Samo učešće u najelitnijem takmičenju u Evropi, uprkos svim svojim manama, jeste uspeh. Mnogo veći žal ostaje za Evrokupom. Partizan je uskraćen za eliminacione utakmice za Evroligu. Od početka mi se nije dopao koncept niti Crvene zvezde, niti Partizana. Smatram da je previše stranaca bilo u obe ekipe. Eto, sada se u Zvezdi najavljuje da će biti više domaćih igrača. Da li je razlog sve ovo što se dešava ili pak nešto drugo? Svedoci smo da je sindikat igrača otkazao nastavak Evrolige, čak ni klubovi nisu mogli da nastave sezonu. Druga tačka bila je ko učestvuje sledeće sezone. Imate 18 klubova, koji će naravno glasati za sebe. Bojazan je ta da u budućnosti nećemo imati garantovanog učesnika i na to treba obratiti pažnju. Šta da je Partizan ispao u 1/2 finalu Evrokupa i da su se pojavili neki novi Rusi? Srbija ne bi imala predstavnika. To su drugi aspekti na koje treba obratiti pažnju. Svedoci smo poslednjih dešavanja, u kojima ispašta Mornar iz Bara. Jedno je šta mi mislimo da region zaslužuje, ali su druga strana pravila same Evrolige. Vratio bih se na priču o domaćim igračima... Kao klinac sam gledao Slobu Nikolića u Zvezdi, vraćao sam mu lopte, svaku šutira isto... Lopta ulazi u koš svaki put isto, kao da gledaš isti snimak. Takođe, tu su bili Miško Marić, Karadžić, Nikolić, Radović, Koprivica, Radović, Avdija. Zato smo počeli da gledamo i da igramo košarku, a ne zbog stranaca. Mi nemamo više naših velikih igrača u ligi. Svi izgovori oko budžeta što se tiče Evrolige i Evrokupa, padaju u vodu kada se setim timova Cibone, Jugoplastike i Partizana. Stvarali su se igrači u centrima koji su proizvodili igrače. To su problemima koji su prouzrokovani mnogim uzrocima, kao što su nemaština, velike ambicije roditelja igrača, klubovi koji kupuju igrače bez razloga i vrhunac su privatni klubovi. Kada neko plati članarinu, on mora da igra, a to nije prirodna selekcija kao nekada.

Novi trener Crvene zvezde postao je Saša Obradović. Koje novine bivši reprezentativac donosi u jedinog srpskog Evroligaša?

Sale Obradović deluje kao ozbiljan trener i imajući iskustvo igranja sa njim, mislim da mu je trenerska filozofija ista kao dok je išao kroz karijeru i na kraju je napravio ozbiljnu karijeru. Verujem da mu je vodilja da projektuje sebe i količini uloženog truda. Mislim da donosi tu snagu, da će on kao Zvezdino dete, moći da na primer počne pripreme sa Zvezdinim igračima mnogo ranije od ostalih. Mislim da će mu igrači verovati, kao što su verovali Radonjiću i želim da Sale dugo ostane u CZ i da neće biti kratkoročan projekat. Hemija u ekipi sa Radonjićem je bila fantastična i to je potrebno. Očekujem da će Crvena Zvezda igrati lepu košarku i konkurentnu košarku, da igrači postanu imena. Mislim da će navijači da ga podrže, naravno sve se troši i želim da krene dobro EL, da se utakmice kod kuce pobeđuju, a da se na strani proba koliko može. Dajem apsolutnu podršku i želim da bude zadovoljan ekipom koju odredi.

Uprkos ponudi da zaigra FIBA Ligu Šampiona, Partizan se opredelio za ostanak u Evrokupu. Da li su po vašem mišljenju „crno-beli” napravili dobar potez ovom odlukom?

Da li bi se Partizan vratio u okvire Evrolige da je otišao u FIBA LŠ? Mi te stvari doživljavamo ovako ili onako. Evroliga je najbolje takmičenje na kontinentu, a Fiba je veliki sistem koji se dobro oporavio posle pomoći Kineza za Svetsko prvenstvo. Ja npr. nikad svoje takmičenje ne bih zvao Liga šampiona, jer to defakto nije. Samo inaćenje jednih i drugih nikada neće doneti ništa. Potpuno podržavam Fibinu ideju da je lepo da gledaš svoju reprezentaciju kod kuće, ali da tada nemaš najbolje igrače je potpuno nesportski. Da li je dovoljan zbir prodatih karata ili najbolji igrači? To je dosta obesmišljeno. Nije floskula, ali neka nađu rešenje. Klubovi koji imaju problem sa finansijama prići će Fibi, dakle ni to nije sportski motiv. Ne slažem se sa svim odlukama EL, ali sportski motivi ne mogu biti glavni u ovo vreme. Nije na nivou Lige šampiona u fudbalu, ali pokušavaju da naprave nešto približno. Mislim da je njihov cilj da jednog dana postanu divizija NBA lige, a ono sto mislim o tome najbolje pokazuje izjava Mirze Delibašića posle jednog MCDonalds turnira kada je igrao protiv Bostona i kada su ga pitali približavaju li se američka i evropska košarka? Odgovorio je da su to dva sporta. Dakle, dobra je odluka, jer je Evrokup jače takmičenje, jeste da postoji žal da je Partizan mogao do finala, ali sve što treba je da ponove ovu sezonu.

Veliki broj timova iz Evrokupa odlučio je da zaigra u FIBA Ligi Šampiona naredne sezone, dok i dalje nije poznata odluka Panatinaikosa oko učešća u Evroligi naredne sezone. Kako ocenjujete stanje u evropskoj košarci nakon poslednjih dešavanja?

Ono odavno nije dobro, postoji mnogo takmičenja i ne mogu da se dogovore dve institucije, jedna je preglomazna, a druga zanemaruje ono sto je izgradilo prvu organizaciju.
Fiba je ostala verna tom olimpijskom duhu, a Evroliga je pragmatičnija, ne vuku ih sportski motivi. Svi čitaoci treba da vide finansijsko stanje kluba, pa da vidimo da li su motivi sportski ili neki finansijskog priliva. Kada čujemo da su u Grčkoj odustale dve ekipe, shvatiš da se nešto događa. Tako da će svi sada želeti da uštede, a da igraju neko evropsko takmičenje, prema tome, evo ti podaci su dostupni da se vide motivi odustanka iz Evrokupa. Ko može da bude razočaran, može Mornar iz Bara, jer po svim standardima treba da bude u Evrokupu, to opet govori o nesportskom aspektu Evrokupa. Ali nema mnogo tih koji će odustati od Evrokupa ako stabilno stoje, jer je Evrokup i dalje jače takmičenje od Fiba Lige Šampiona. Teško je izvući profitabilnost, tek kod nas ne može biti profitabilno.

Za razliku od Evrolige i Evrokupa, NBA liga će se nastaviti krajem jula. Da li smatrate da je odluka da se dva najjača evropska takmičenja ne nastave ispravna?

Da, mislim da je ispravna zbog situacije gde se nalazimo. Vrlo bitno je videti šta radimo ako je jedan pozitivan na virus? Je li prekidamo ili nastavljamo? Ja tu odluku nisam čuo, jer niko nije hteo da preuzme odgovornost. Zaista je prevelika odgovornost bila. Svi su na gubitku, ali bi bilo neodgovorno da gde niko u svetu ne zna šta će se dogoditi sa virusom, ti igraš košarku. Posle tolike pauze postoji opasnost od povreda, igrači nisu spremni, jer karantin je ubijao sve nas.

Naredna sezona NBA lige će prema trenutnom planu početi prvog decembra tekuće godine. U kojoj meri će pomeranje svih aktivnosti NBA timova uticati na sastave evropskih ekipa?

Ja to ne mogu da shvatim, to pomeranje. Uticaće na sastave, ali treba da vidimo kad će se npr. granice otvoriti, ko to garantuje? I to će se odraziti na sve aspekte života, ne samo na košarku. Puno pitanja, na koje nema odgovora.

Srbija će u narednoj sezoni dobiti još jednog ABA ligaša, pošto će u njoj po prvi put nastupiti Borac iz Čačka. Koliko je za srpsku košarku važno da se ABA liga igra i u unutrašnjosti Srbije?

Ima jedna neverovatnoća a naći ćeš je na MVP sajtu. Moja izjava iz 2015. godine, mislim da tada kažem sledeću rečenicu: evo npr. Čačak, ja sam ubeđen da Čačak kad bi imao prođu, da bi taj grad živnuo, da bi se pojavili sponzori, igrači koji nešto znače. To sam rekao pre nego sto je počela Aba 2. To je to, daj nekom priliku da se bori za nešto. Čim se on izbori za nešto, tu će biti kvalitet. Velika stvar za Čačak i za te igrače koji će imati i finansijsku satisfakciju. Pojaviće se jedna dobra energija koju Čačak ima već godinama. Dakle, naravno da to može da poveća kvalitet. Da se vratimo malo unazad i da pitamo gde je Hemofarm, gde je BFC? Gde su ti košarkaški centri kao npr. Kraljevo? Srpska liga je jedina liga koja može opstati na ovim prostorima.

Da li možete da uporedite rad našeg saveza kada je u pitanju fokus na mladim igračima našeg porekla koji igraju širom sveta, u vreme kada ste bili na funkciji u Košarkaškom savezu Srbije i sada?

Izuzetno sam ponosan na neverovatnu akciju, a to je bilo okupljanje 20 studenata iz Amerike, u čemu sam ja najviše učestvovao. Od 127 momka kojih je bilo tamo, morali su da se nađu neki kriterijumi. Kriterijumi su bili sledeći: ili jak koledž ili slabiji koledž a veća minutaža. Samo jedan momak je bio iz druge divizije, ali su njegove brojke bile neverovatno. Momenta kad smo se pojavili, pravo iz aviona su išli na trening. Momci su nas dočekali spremni, oni su se osetili toliko ponosno da je to nemerljivo. Stojim iza toga da svi ljudi koji su bili hijerarhijski ispod mene, ako imaju jednu primedbu mogu da kažu. Ja sam izuzetno ponosan na rezultate. Kada smo godinu dana pre mog odlaska bili loši ja sam bio odgovoran, dok za onu najuspešniju nisam. Ne bih o pojedinim ljudima iz saveza, pred sobom sam čist kao u svakom klubu u kom sam igrao. Sedeo sam sa četiri trenera i pitao da li sam ja ikada predložio jednog igrača i Milan Josić, koji je vodio U16, kaže da li ti znaš da nama to niko ne veruje. Jer je uvek bilo drugačije. Jedna anegdota, U19 na Kritu idem da gledam sve utakmice, da bih video da li će povesti 12 koji zaslužuju. Posle utakmice kaže on, uzmi napiši 14 imena i ja ću i mimoišli smo se u poslednjem imenu, jer sam ja tog igrača video kroz utakmice, a on kroz trening. Ne ulazim u rad saveza, znam odnose i ja sam vrlo ponosan na te tri godine i te godine su meni jako drage.

Ko je najteži protivnik s kojim ste odmerili snage?

Jedini igrač kojem sam priznao da je bolji od mene je Haris Brkić. Iako to ljudi mogu da razumeju kako god žele ali poznato je da svaki igrač ima ego a ja ne znam da je neko nekome priznao nešto u tom smislu. On je bio sve ono što ja nisam mogao da budem, iako smatram da sam bio dobar igrač, on je bio neverovatan. Iako u tom trenutku nismo igrali zajedno, to što mu se desilo me je neverovatno poremetilo, neopisivo mi je žao zbog tog našeg druženja iako je on bio neko ko se nije toliko družio sa ljudima. Na pripremama u Tivtu sam mu to i rekao jer jednostavno nisam znao šta da uradim sa njim jedan na jedan jer nikada nisam naišao na takvog protivnika, sa toliko kvalitetnim produženim korakom. Sve ostale igrače poštujem, svi moji savremenici kao što su Mića Berić, Vlada Šćepanović, Vesa Petrović, Bošković, Igor Rakočević koji je ipak mlađi od mene su bili odlični i bilo je naporno i teško igrati protiv njih jer su imali vrhunske kvalitete ali je Haris apsolutno bio jedan od najboljih.
Na evropskoj sceni su bila dva igrača protiv kojih ja nisam znao šta da uradim, a to su Karnišovas i Karlton Majers. Majers mi je na jednoj utakmici dao 16 poena i ja sam veoma bio ponosan na sebe jer je osam dao sa linije slobodnih bacanja.

Da li možete da sastavite najjaču petorku Srbije svih vremena?

Zaista nezahvalno pitanje, naročito svih vremena jer je na primer Korać dao 99 poena i ne možete da ga izbacite iz te priče ali ogradiću se sa savremenicima. Generacija od raspada države, negde kada su se profilisali Divac, Paspalj i ostali a bez Hrvata kao što su Zdovc, Dražen, Aca Petrović… Bili su dominanti 1991. godine, bili bi dominanti i 1992., a i kasnije od 1995. pa nadalje. To je ono što ja nazivam dominantnom generacijom. Košarka od devedestih godina prošlog veka pa do negde 2007. godine je bila najbolja jer mi se čini da je odnos pravila, snage, tehnike i kreacije bio taman. Sale, Divac koji nikada nije dao ozbiljan koš, Paspalj koji je bio potpuno atipičan svojim izbačajem, Danilović koji je dominirao u svakom smislu, Bodiroga koji nije dao koš samo kada nije hteo, a da ne širim priču sa Hrvatskim igračima, Rađa i ostali. Smatram da su najbolji pojedinci igrali u tim godinama, a iluzorno je ne spominjati Mirzu Delibašića, Kiću i još neke.

Da li imate neostvarena želju iz sportske karijere?

Da zaigram u Premijeršipu jer sam bio odličan fudbaler. Košarku sam počeo da igram sa sedamnaest i po godina i svi ljudi koji su me znali do tog perioda su se krstili kada su me videli na košarkaškom terenu. Premijeršip mi je bio velika želja jer mislim da je to bio fudbal koji je meni odgovarao a uvek tvrdim da sam bio bolji fudbaler nego košarkaš, kako god to ljudima zvučalo.

Ko Vam je bio idol kada ste odrastali?


Ja sam privilegovan da sam živeo u Džordanovo vreme jer ovi današnji klinci ne mogu da shvate da Lebron i ostali igrači nemaju dodirnih tačaka sa lepotom i načinom igre Majkla Džordana. Celu priču potkrepljujem jednim jedinim argumentom a to je njegova košarkaška filozofija jer je on želeo da se nadigrava sa drugim igračima. On je 90 posto svojih koševa dao iz reketa ili šutem ispod 6,75 metara. Džordan nije hteo da vežba šut za tri poena jer je njegova košarkaška filozofija podrazumevala nadigravanje i nije mu smetalo da li je Manute Bol ispred njega ili bilo koji drugi igrač, on je igrao svoju igru. Završetkom Džordanove karijere sam prestao da pratim NBA ligu jer mislim da ne donosi ništa kvalitetno ali ne mislim da je bezvezna liga.

Koju pesmu naručujete u kafani?


Družim se sa velikim brojem muzičara ali ne naručujem pesme u kafani. Ja pripadam nekom drugom muzičkom pravcu, ja sam EKV i ostalo. Znam sve pesme ali ne naručujem po kafanama, nisam tip koji sedi po kafanama ali kada sam tamo sa društvom nikada im ne kvarim doživljam samo ne pevam i ne igram. Više volim sam da slušam muziku, niko mi ne dosađuje i ne moram da pitam da li mu se sviđa muzika.

Knjiga koju biste preporučili našim čitaocima.

Mogu mnogo knjiga da preporučim jer zaista dosta čitam ali ima jedna koja je aktuelna. Zove se „Opet on” od autora Timura Vermesa i to je knjiga koje se veoma lako čita. Radi se o tome da se 2011. godine Hitler budi pored svog bunkera i nalazi se u modernoj Nemačkoj. Neću da otkrivam mnogo, knjiga treba da se pročita jer je veoma zabavna, duhovita i što je najgore dosta je istinita sa nekim stavovima koji su ispričani u toj knjizi a koje će ljudi da podrže. Pored te knjige, preporučio bih serijal knjiga Borisa Akunjina sa junakom koji se zove Erast Petrovič Fandorin. Toliko je knjiga lepo prevedena, toliko zanimljiva, toliko su likovi upečatljivi da sam ja njih sanjao.


Veliku zahvalnost dugujemo gospodinu Kuzmanoviću na izdvojenom vremenu i datom opširnom intervjuu. Bilo nam je zadovoljstvo da porazgovaramo sa njim o raznim temama. Nama preostaje još samo da mu poželimo puno sreće i zdravlja u životu ali i velikog uspeha u radu na poziciji predsednika Saveza košarkaša u kolicima Srbije. Ovom prilikom apelujemo na naše čitaoce da bar svojim prisustvom na nekoj od narednih utakmica daju podršku igračima u kolicima jer ne postoji čovek koji je ravnodušan prema tim momcima.
Svi smo mi radosni, samo je Jan Veseli.

User avatar
Asterix
Posts: 1643
Joined: Tue Jul 30, 2019. 6:43 pm

Re: Vladimir Kuzmanović: Ljudi koji nisu vezani životom u kolicima, košarku igraju u njima

Post by Asterix » Thu Jul 02, 2020. 1:33 am

Bravo! Svaka cast!

User avatar
dacolik
Posts: 1092
Joined: Mon Jul 29, 2019. 2:32 pm
Location: Podgorica

Re: Vladimir Kuzmanović: Ljudi koji nisu vezani životom u kolicima, košarku igraju u njima

Post by dacolik » Thu Jul 02, 2020. 1:31 pm

Odlican intervju.

Reaper
Posts: 166
Joined: Sun Nov 10, 2019. 11:26 pm

Re: Vladimir Kuzmanović: Ljudi koji nisu vezani životom u kolicima, košarku igraju u njima

Post by Reaper » Thu Jul 02, 2020. 2:31 pm

Da i ja preporučim knjigu "Opet on". Inače, super intervju.

Locked